Oznake
Razmišljam o ovoj temi već par, a danas sam dobila još jedan poticaj da doista nešto o tome i napišem. Radi se o roditeljima i djeci. I o očekivanjima. Slušam svako toliko jednu svoju kolegicu koja se zapravo žali na svoju kćer koja je prilično kruta, ne baš ženstvena, odrješita. Moja kolegica htjela bi da joj je kćer drugačija. Ali i moja kolegica i njezin muž su baš takvi kakva im je kćer. Jabuka ne pada daleko od stabla. Danas sam čula o sinu jednog oca koji u priličnoj mjeri nastavlja porodičnu tradiciju mada se u njegovoj ranoj mladosti činilo kako će učiniti sve da to ne učini. Njegov otac je u sudskim sporovima sa svim i svakim, a evo i sin nastavlja tu tradiciju.
Roditelji su u horoskopu predstavljeni pozicijom Sunca i Mjeseca, odnosno četvrtim i desetim poljem. Mjesec, kao tipični ženski planet, naravno, predstavlja majku odnosno način na koji je svatko od nas ponaosob doživljava. To doživljavanje je subjektivno, a odnos s majkom se odražava na mnoge stvari, između ostaloga govori o našim emotivnim očekivanjima u odnosima kasnije u životu. U Mjesecu su pohranjena sva naša sjećanja i sva naša iskustva, a to je baza mnogih naših spontanih reakcija u životu iako toga najčešće nismo svjesni. Kao što je i odnos s majkom ono što često ponavljamo u svojim emotivnim odnosima. Sve je dobro ako je naš odnos s majkom bio skladan i ako taj isti taj sklad ponavljamo u svojim vezama. No ako nije bilo tako, onda ćemo birati partnera ili vezu jednako složene kao što smo navikli i bit će potrebno mnogo vremena kako bismo uopće shvatili što to radimo. Naravno, može se dogoditi da nikad ne izađemo iz tog začaranog kruga loših veza začetih praktički u kolijevci. Sličan modus operandi ima i naša četvrta kuća. Četvrta kuća predstavlja naše korijene, naše djetinjstvo, uvjete u kojima smo odrastali, također, predstavlja onog roditelja koji se o nama više brinuo i kojeg doživljavamo bliskim. U tradicionalnim društvima to je najčešće bila majka, no tu ulogu može imati i otac, zašto ne? Naše rano okruženje nas formira u velikoj mjeri, ponekad više nego što možemo pretpostaviti. Ostaci našeg odrastanja i odgoja sežu do našeg odraslog, zrelog doba, čak i kada ne bismo htjeti da je tako. Svoju prošlost ne možemo promijeniti, možemo djelovati u sadašnjem trenutku kako bi drugačija bila naša budućnost. Mjesec i četvrto polje stvar su prošlosti.
Otac je predstavljen pozicijom Sunca. Iz sigurnog uljuljkujućeg majčina naručja bačeni smo u bijeli svijet. Ne, ne mislim da su muškarci grubi i bezosjećajni no očinski je princip po defaultu samosvjestan, aktivan. Očev je zadatak da nas nauči samostalnom snalaženju u svijetu i ako bude previše mekan, bojim se da kasnije baš ne bismo preživjeti u ne baš uvijek prijateljskom okruženju. Od oca strepimo, želimo zadovoljiti njegova očekivanja. Želimo ga možda i oponašati. Ili biti posve drugačiji od njega što na kraju može ispasti tako da se ponašamo isto kao i on. Jednako s visoka može nas gledati vrh našeg desetog polja, najviše točke u horoskopu. Osim što govori o roditelju koji za nas predstavlja autoritet kojem ćemo se jednom možda i suprotstaviti, ali i uzor kojeg želimo dostići, pokazuje i naše ambicije u svijetu, poslovne i društvene. Vrh desetog polja je plafon našeg života. Možda bolje da kažem vrhunac, plafon djeluje ograničavajuće. Os četvrte i desete kuće os je našeg identiteta.
Dakle, već na osnovu gore navedenog vidimo koliku ulogu roditelji imaju u našem životu. Ključnu. A gdje smo mi? Možemo li postati drugačiji? Posebni? Originalni? Možemo. Uloga roditelja i njihov utjecaj je neupitan. I neizbježan. Oni odgojem i svojim ponašanjem formiraju dobar dio naše osobnosti. No, nismo cijeli svoj život djeca. Odrastanjem i sazrijevanjem uzimamo svoj život u vlastite ruke. Postajemo odgovorni za njega. Otkrivamo što želimo. Ili što ne želimo. Možemo se promijeniti. Možemo ostati isti. Što god odlučili, uvijek ćemo biti djeca svojih roditelja, oni su tlo na kojem smo izrasli. Kako će stablo našeg života dalje napredovati, hoćemo li ga podrezivati, njegovati, plijeviti, gnojiti, to je naša stvar. Naš izbor.
potpuno se slazem, pogotovo kao osoba koja ima problematican odnos sa roditeljima, znam koliko je tesko boriti se da se ne postane ita kao i oni (u losem smislu, one dobre karakteristike je ok usvojiti, naravno).
u neku ruku, roditelji su model nasih disfunkcija, tako nekako.
tuzno za ovog tipa koji se sudi sa svima, mogu tek misliti koji je njemu zivot pakao (a mozda njemu nije, nego se samo meni tako cini…)
Baš tako, to je neprestana borba odnosno možda ne bismo ni trebali nazvati to borbom protiv njih nego borbom za sebe i sretniji i kvalitetniji život. Mislim da je kod svih nas prisutna ta priča. Ipak smo djeca vlastitih roditelja.
Ne znam baš za ovog tipa koliko je sretan, dugo se borio s tim porodičnim nasljeđem i na kraju poklekao, nisam baš siguran da je zaista sretan u cijeloj priči.
Otvorila si uvijek zanimljivu i provokativnu temu i lijepo si opisala ulogu oca i majke u djetinjstvu koji utječu na nas svjesno i nesvjesno. U tom nesvjesnom je često “caka” jer se upravo nesvjesnim prenosi ono što se zove transgeneracijski transfer pa imamo ponavljanja ponašanja generacijama. Uz to, djeca uče po modelu, a roditelji su modeli. Kako zaista biti drugačiji (dijelom, sama si dobro rekla: ipak smo mi djeca naših roditelja)?
Roditelji odgojem to trebaju “dozvoliti”, a mi radom na sebi osvijestiti ono što želimo promijeniti.Ako toga nismo svjesni, ne možemo biti drugačiji i samo ćemo ponavljati obrasce ponašanja naših roditelja.
@ agnes: hvala na komentaru i na zanimljivim primjedbama koje i meni mogu otvoriti nove vidike. Recimo, za ovaj izraz transgeneracijski transfer nisam znala, malo ću to proučiti. Imaš li za preporučiti kakvu literaturu?
Mogu ti reći da si mi s literaturom dala misliti.Naime,ja sam o tome slušala najviše na edukacijama iz područja nasilja u obitelji i nešto na edukaciji iz dječje i adolescentne psihoterapije kada još nije ni bilo naše literature, pa i ja imam samo bilješke. Kasnije je o tome pisala prof.Dubravka Kocijan Hercigonja u kontekstu prijenosa nasilnog ponašanja i prof.Vesna Vidović u kontekstu adolescentnog razvoja i poremećaja koji se javljaju – posebno anoreksije i bulimije.
Međutim ima li gdje šire o transgeneracijskom prijenosu (da prevedem na hrvatski) ne znam. Ako nađem, javim se.Inače, uopće je malo literature na hrvatskom.
@ agnes: Ne treba uopće biti na hrvatskom. U astrologiji je također malo naslova na hrvatskom pa čitam uglavnom na engleskom.
Vidiš, meni je odnos s roditejima bio i više nego skladan. A svejedno su me sve veze bile problematične.
@ wind: To su prilično slojevite teme, naši odnosi s roditeljima, ja se svako toliko iznenadim kad otkrijem nešto čega nisam bila svjesna u odnosu s njima. Pored toga, prve tri godine, u kojima je ključan odnos s majkom, kada se formira obrazac naših kasnijih emotivnih odnosa, sjećamo se u tragovima, a upijamo ono što nam se događa poput spužve. A onda se ta iskustva aktiviraju u odraslom dobu u emotivnim odnosima.
Evo mene. Naravno da čitaš na engleskom, to sam promislila čim sam napisala komentar. Zapravo, kao obično,to je išlo iz mog dijela jer mi je više dosadilo čitati sve na engleskom, htjela bi malo i naših izdanja.
Pronašla sam neke stranice, a ti ćeš ih otkriti još. Za početak:
http://www.childwelfare.gov
http://www.psychiatrictimes.com ili pojam intergenerational transmission
Ugodno čitanje. Pozz