Oznake


Nisam mislila da će biti ovako. Očekivala sam gore. Ili barem ono što se meni činilo gore. Još jednom sam podcijenila potmuli učinak Plutona. Pogledam li to s vedrije strane, imat ću o čemu pričati i moje znanje o Plutonu će biti praktično, ne više ono teoretsko iz knjiga. Ali uvijek me nanovo iznenadi život, njegovo bogatstvo sadržaja i simbola. I bez obzira što se osjećam točno tako kao što naslov kaže, još uvijek sam zadržala moj analitički pristup jednim dijelom i čudim se, čudim se, čudim.

Dakle, prijeđimo na stvar. Pluton ruje po mom horoskopu temeljito već od prošle godine. Tema koju najviše potencira su obiteljski odnosi što u užem što u širem krugu. Bilo je tu svega – igara moći, prikrivenih ucjena, neočekivanih smrti, osjećaja očaja i bespomoćnosti. I sve onako kako to Pluton najbolje zna – izvana sve izgleda tako jednostavno i bezazleno, a kada zakoračiš samo malo unutra – scene iz horor filmova, spletke tako perfidne da ih ne bi smislio ni najbolji romanopisac, krvi do koljena i više. I svi se prave kao da se ništa ne događa. Kao što nitko nije znao ništa kada je Had ugrabio Koru. Zemlja se otvorila i progutala svaki trag.

Ipak, kao što znamo (valjda), najveći dio plutonijade odvija se u podzemlju. U mraku. Gdje se snalazimo opipavanjem i napipavanjem pa u jednom posve neočekivanom trenutku možemo shvatiti kako smo dotakli nešto ljigavo i odurno. Da, Plutonske teme nisu nimalo ugodne. Nisu one o kojima želite raspravljati u sunčano popodne uz kavicu. Mučno vam je od njih, rado biste da uopće niste o njima ništa ni čuli. Ali kada je Pluton aktivan u vašem horoskopu to neće biti moguće. Ili se možete praviti da se ništa ne događa i tonuti sve dublje i dublje u beživotnost.

Iako sebe smatram analitičnom osobom koja ne promatra život oko sebe na jednostran način, mnoge osobe, odnosi i situacije dobile su za mene nove dimenzije. O kojima nisam htjela razmišljati ili ih nisam htjela sagledati na taj način. Prirodno sam sumnjičava pa iza svega što izgleda sjajno i savršeno slutim postojanje nečega mračnog i prilično daleko od savršenog. Neki to mogu nazvati cinizmom ili čak sarkazmom, ali nažalost događaji u posljednjih godinu i pol dana su me uvjerili kako sam u pravu.

Druga stvar koja je muči je neprihvaćanje i potiskivanje tamnog (ali ne nužno i negativnog) aspekta u sebi osoba s kojima sam familijarno okružena. Sa mnom se prilično okrutno igraju moji vlastiti demoni (i sad i zapravo uvijek i oduvijek) dok mi se mnogi nastoje prikazati anđelima bez mane. A ja se osjećam sve gore i gore u tim situacijama. Zapravo, htjela bih iskočiti iz kože. Ali iz svoje kože se ne može. Tako je to.

I iako mi je jasno da je ostalo još malo (uza sve one druge tranzite koji me čekaju u sljedeće dvije godine) i da će ovom procesu doći kraj, svega mi je dosta. I ljudi i sebe i svega. Ma baš se osjećam tako. Muka mi je i umorna sam.