Oznake

,


… kurva o poštenju. Uvijek ista priča. Kod svakog od nas. Uvijek kada imamo potrebu o nečemu puno i previše razglabati i neprestano ponavljati kako smo dobri, pošteni, ispravni, u meni uvijek zazvoni alarm. Nešto mi tu ne štima. Bez obzira na složenost i slojevitost osobnosti svakog od nas, manje-više zna se otprilike kakav je netko – dobar, loš, zao, slab, kolebljiv, promjenjiv… Naravno, naše mišljenje o nama samima zna se prilično razlikovati od objektivne istine. Tako je i bolje jer bojim se kako ne bismo mogli podnijeti istinu. Svakom od nas treba malo bajke u životu. Čak i onima koji se smatraju nepopravljivim realistima. Njihovu žeđ za bajkom vidim u njihovoj gorčini i u njihovoj ironiji. Duboko u sebi negdje žale što bajka ipak ne postoji.

Nekad sam mislila kako nešto meni nije baš jasno kada bih slušala te silne priče i uvjeravanja o nečijim vrlinama, a ja sam, igrom slučaja, znala kako stvari stoje odnosno kako se dotična osoba pokazala u konkretnim situacijama. Osjećala sam se prilično glupo. Ni danas takve situacije nisu rijetkost.

Ovaj post započela sam pisati prije skoro pune dvije godine. I on, kao i mnogi drugi moji postovi, dokazao kako treba zapisivati svoje ideje i da će one prije ili kasnije ugledati svjetlo dana. Sada je vrijeme za ovaj post. Dakle, jedan naš vrli i zgodni političar, ne baš uspješan kandidat za predsjednika republike, u emisiji jednako vrlog i zgodnog našeg novinara izjavio je kako su Hrvati neobrazovan narod, bez radnih navika, navikli živjeti na tuđi račun. Ma daj, nisam znala. To govori čovjek za kojeg baš (barem meni) baš i nije jasno što radi i kako zarađuje svoj kruh svagdašnji. A da ne spominjem instituciju (nisam čak sigurna je li državna ili ne, ali nije ni važno) koju predstavlja. Instituciju čiji su članovi, htjeli to ili ne, svi poslovni subjekti u ovoj zemlji. Za koju ne znam što točno radi i čime se to bavi. I ne znam što poslovni subjekti imaju od članstva u toj instituciji. Ako pogledate njihovu web stranicu vidjet ćete interesantne sadržaje – pa bal ovaj pa bal onaj, vidi se, ubili se od posla. A naš vrli i zgodni političar mudruje na nacionalnoj dalekovidnici.

Ne kažem, nismo mi Hrvati neka idealna nacija. Ali ovakva prijezirna izjava… Nije u redu. Ne, dok živiš na račun istih tih lijenih i neobrazovanih, onih koji žive na tuđi račun. Da, puno je toga potrebno promijeniti. Ali savjetujem vrlom i zgodnom političaru da krene od sebe. Za početak. Jer ćemo tako i mi i on biti sigurni da će posao biti odrađen kako treba. Jer, je li, ne spada među nas stoku. Uf, što sam ljuta na takve tipove. A sad ću učiniti, kao i uvijek, filozofski odmak i krenuti s astrološkim dijelom priče započete još u proljeće negdje 2008.

Astrološki, ovo o čemu pišem borba je između Neptuna i Saturna. Neptuna, koji nas potiče da stvari vidimo ljepšima nego što one doista jesu, da zanemarimo ´sitnice´ i bavimo se cjelokupnim dojmom i Saturna, starog čangrizavca i cinika, koji u svemu vidi samo poteškoće, ograničenja i za kojeg sutra može biti samo gore od danas. E sad je ovisno u kakvim smo odnosima sa svakim od ova dva planeta. Po defaultu, ljudi ne vole Saturn, odnosno vole sigurnost, stabilnost i predvidljivost koji on donosi no ne vole sve ono što moraju učiniti kako bi iste te stvari zaslužili. Zato pokušavaju zadržati pod svaku cijenu svoje formalne pozicije i formalne odnose svjesni kako im oni osiguravaju mjesto u društvu iako su vrlo često puke forme bez sadržaja. Kada se izražava negativno, Saturn je kruti formalist, podržavajući nepromjenjivost u svakom pogledu, spreman učiniti sve kako bi njegov svijet ostao zauvijek isti – sjetite se samo Krona koji je bez beda proždirao vlastitu djecu. Zato nam se puno primamljivim čini Neptun. Neptun, koji nas obavije maglom svojih iluzija u kojima se osjećamo sretni i zadovoljni svojom vlastitom savršenošću, povezani s beskrajnim svemirom. Sve je dobro i sve je prihvatljivo u neptunovom svijetu. Nije nam važno što negdje duboko u sebi znamo da stvari baš i ne izgledaju tako, Neptun nam šapće na uho i uvjerava nas da je naša bajka istinita. Zato je Neptun povezan i sa svim vrstama opijata, lažnom, ali glamuroznom slikom koji neki ljudi njeguju o sebi u javnosti. Neptun je opsjena, varka, prevara, ali i obećanje raja. Međutim, kao i sa svim transpersonalnim planetima radi se o dimenzijama koje nazivamo višima i koje možemo doseći razvijemo li prethodne planetarne principe, završno s već gorespomenutim Saturnom. A to znači da moramo prihvatiti sve svoje ljudske dimenzije – i ono što je dobro u nama, ali i biti svjesni svoje ljudske nesavršenosti, ne upirući prstom u tuđe mane dok nismo pomeli pred svojim vratima. Uostalom, otkud nam pravo suditi drugima? Tako je i ovih dana naš vrli i zgodni političar prozvao cijelu naciju zaboravljajući da je sam prilično daleko od savršenstva. Ili su ga uvjeravanja laskavaca uvjerila kako drugačije? A možda je povjerovao isfriziranim člancima u ženskim magazinima i isfotošopiranima vlastitim fotografijama? Jedan mi je moj poznanik kada sam mu predbacila da je napravio bespotrebnu glupost rekao: „A što je, ti si svetica?“. Tako mi i treba. A skoro sam počela stvarno vjerovati da sam više biće. Pih!