Oznake


Prije mjesed-dva nas je na poslu telefonski automat našeg dragog telekomunikacijskog operatera obavijestio kako je naša potrošnja za ovaj mjesec neuobičajeno visoka i da bi bilo dobro da provjerimo svoje pozive. !? U uredu baš i ne telefoniramo previše, posebno ne onako kao što to znam vidjeti u uredima državne uprave. Pa se onda zaposlenici državnih nam tvrtku čude što su im zabranili zvanje mobilnih brojeva. Možete misliti koje su cifre bile na računima istih tih tvrtki. Čiji zaposlenici su vjerojatno mislili da nema veze koliko telefoniraju. Uostalom, račune će platiti netko drugi. Iako ih zapravo oni sami plaćaju puneći državni proračun. Pa tako ispada da troše svoje i da im nema tko prigovarati. Ali nisam htjela pisati o zaposlenicima u državnoj službi. Za njih već dugo čeka jedan davno započeti post u pričuvi. Koji će jednom, valjda, ugledati svjetlo dana.

I tako mozgamo mi zašto je račun tako velik pa se sjetimo prigodnih telegrama koje smo slali prije par dana. I tako krene tema oko telefona, telefoniranja na poslu, velikih računa, negiranja privatnih dugačkih razgovora u radno vrijeme i tako dalje. Kaže meni kolegica kako je za nju to djetinjasto ponašanje – učiniš nešto, a onda negiraš da si to napravio, baš poput malog djeteta koje u strahu pred kaznom nastoji sakriti svoje grijehe pred strogim roditeljima. I zapravo u posljednje vrijeme imam puno doticaja s takvim ponašanjem. Evo danas opet je zaposlenica jedne tvrtke s kojom surađujemo pokušala krivicu za neodrađeni posao prebaciti na osobu  prebaciti na osobu koja ima prijateljsko-rodbinske odnose s vlasnikom firme. Apsurdno je to što je u pitanju bila posve neznatna neobavljena sitnica koja spada u domenu njezinog posla, ali ona, eto, nikako nije mogla prihvatiti da je ipak nešto zabrljala.

Moram priznati da sam nekad znala imati probleme s prihvaćanjem odgovornosti (odmah mi za uho dašće Saturn i kaže: piši krivica, piši krivica) za neke svoje postupke. Odgoj moje majke u nekim segmentima ličio je strašnom sudu (moj Mjesec ima aspekt sa Saturnom, a i s Plutonom) pa je za sve što nije bilo kako treba od škole pa do kućnih zaduženja najprije upirala prstom u nas djecu pitajući tko je za to odgovoran, tko je za to kriv. Nije bila mama koja je mislila da su njezina djeca idealna nego je uvijek od nas tražila više i bolje. Uf! A onda smo se mi branili, između ostaloga, i tako što nismo priznali da smo nešto napravili ili pokušavajući prebaciti krivicu na nekog drugog. Ili jedno na drugo. J Tipično dječji.

I dan danas znam imati problema s konstruktivnom kritikom jer mi često liči na kritiziranje i opet glavu diže moj Saturn. A kao da mu nisam dosta pjesama pjevala i još više tekstova napisala. Toliko da već nekima idem na živce i da me obilaze na cesti. J Nego šalu na stranu. Prihvatiti odgovornost za svoje postupke znak je zrelosti. To znači da više ne uživamo samodopadno u svojoj idealnoj slici nego shvaćamo da imamo i nedostatke. I da možemo pogriješiti. I da griješimo. Ako priznamo i prihvatimo da smo pogriješili, možemo nešto iz naših grešaka i naučiti. Jer ni tisuće riječi teorije nisu vrijedne kao kap iskustva. Kroz iskustva rastemo i razvijamo se. Odrastamo. Sazrijevamo. Spremni smo svoj vlastiti život preuzeti u vlastite ruke. I ne moramo se više nikome opravdati. Osim sebi samima.