Oznake


Danas sam se zaustavila pred izlogom novog dućana u susjedstvu. Iz izloga me gleda lutka odjevena u treger hlače. Pomislih kako bi baš bilo lijepo da si tako nešto kupim. Pa se zamislim već u njima. Jednako onako manekenski premršava kao u dvadesetima. I onda mi najednom na pamet padne da više nemam dvadeset. Nego puno više. I ne, nije mi žao što više nemam dvadeset. Svako doba nosi svoje. Pomislim kako se u nekim stvarima znamo zaustaviti u vremenu. I još nam je uvijek pred očima automatski neko drugo vrijeme, neka druga slika. Kao i meni u tom kratkom trenu. Ili još uvijek negdje u meni ne prihvaćam sadašnji trenutak. Da nisam ono što sam bila prije nego da se promijenila i razvila u nešto drugo. Što ne znači da sam sada bolja. Što ne znači da sam nekad bila bolja. U pitanju su bili neki posve različiti životni trenuci.

Nego pomislih kojim sam se ja automatizmom slikom i mislima odmah preselila u prošlost. I zaboravila na sadašnji trenutak. Nisam vidjela svoju sadašnju sliku nego neku sebe od prije. A kako radimo sa sobom, tako radimo i s drugima. Steknemo o nekome mišljenje i to je to. Ne mijenjamo ga. U glavi ostaje slika koja se jednom, tko zna koliko davno, utisnula u svijest (ili nesvijest J ). Naravno, moje razmišljanje odvelo me još dalje. Na razmišljanje o promjenama. Koje sam napravila sa sobom i koje se spremam učiniti. Moj ormar čeka generalku. A i neka prastara dokumentacija također. Neka ja iz nekih davnih dana. Želim neke dijelove prošlosti ostaviti iza sebe. Neću zaboraviti, ali želim da prošlost doista postane prošlost.

Nego nisam ni na tome završila. Nego na drugim ljudima. I njihovom neprihvaćanju da se netko promijenio. Mene osobno smeta kada netko pretpostavljam da sam osoba koja se ne mijenja i koja se ne može promijeniti. Zato što se većina ljudi, navodno, ne mijenja. Što je možda tako, a možda i nije. Ali, kako da zamjerim drugima što ne vide da više nisam skroz ista kao prije, što se mijenjam, kada se ja i sama u mislima još uvijek vidim onakva kakva sam bila nekad? Da, nekad sam imala dvadeset godina i tijelo iz modnih žurnala, ali uza to je išla i nesigurnost, i traženje i nenalaženje sebe, potraga za ljubavi koja nikako nije dolazila, silna pitanja i podpitanja, nemir, sve i sva… I ne, ne bih opet imala tijelo iz modnih žurnala. A ni ono što ide s tim istim tijelom. Sada sam više ja, manje nešto što bi drugi htjeli da budem.

Zapravo, tu može biti i link na još jedan moj post, u kojem sam pisala o bivšem prijatelju koji želi zaboraviti prošlost. Oni koji nas okružuju dok rastemo i odrastamo, naši roditelji, braća, sestre, susjedi, oni koji su s nama išli u školu, svi su oni su pratili proces nastajanja ovoga što danas jesmo. Neki od njih ne mogu prežaliti što smo odrasli. Što nismo oni mali, slatki, bezazleni. Ali žalim, nevinost se mora izgubiti. I u doslovnom i u prenesenom smislu. Da nije tako, i Adam i Eva bi zauvijek ostali u raju.

Prema vlastitom iskustvu, a i iskustvu drugih ljudi, što mojih bližnjih, što onih koje susretnem kroz svoju astrološku praksu, ljudi se užasavaju promjena. Ne znam što ih više užasava, da li to što bi se oni mogli promijeniti (kod nekih to ne dolazi uopće u obzir, barem ne na svjesnom nivou) ili što bi se moglo promijeniti nešto oko njih – to obuhvaća sve od promjene posla do promjena na privatnom planu. Kada im najavim mogućnost promjena, prilično se zabrinu. Čak i ako nisu zadovoljni svojim životom (a veliki dio ljudi prvi put na astrološku konzultaciju dođe kada imaju problema) misle da će se sve nekako smiriti i primiriti i kako će im se život u najkraćem mogućem roku vratiti u kolotečinu. Poznate navike, poznato ja, poznata okolina su stvari kojih se ponekad pretjerano grčevito i pod svaku cijenu držimo. Iako smo nesretni i nezadovoljni.

Centar svakog horoskopa, centar našeg planetarnog sustava, izvor svjetlosti i topline je Sunce. U životu i u horoskopu. Ono najbolje opisuje našu istinsku prirodu. Sunce nije statična astrološka kategorija, Sunce predstavlja proces. Proces razvoja i upoznavanja sebe. Neizvjestan put pun neočekivanih obrata i promjena. Ako slijedimo svoju istinsku prirodu, svoje Sunce, neprestano se mijenjamo no u suštini ostajemo isti, posjedujemo onu izvornu vlastitu kvalitetu. Sunce znači odlučiti se i zaigrati igru života na svojoj strani. Naravno, uvijek će biti onih kojima se to neće svidjeti. Bit će i onih koji nas vole i koje mi volimo kojima se to neće svidjeti. No moramo izabrati, hoćemo li živjeti život za druge ili za sebe?