Oznake


Sjedimo tako moja prijateljica iz djetinjstva i ja na ranoj popodnevnoj poluposlovnoj-poluprivatnoj kavi. Poznajemo se cijeli jedan život i ne trebamo za naše razgovore ni uvode i kurtoazije. Gotovo sve znamo jedna o drugoj. Komentiramo vlastite probleme. Komentiramo vlastite živote. Čudimo se sebi. A još više se čudimo drugima. Nekima koje poznajemo i za koje nam se čini kako im je jedini cilj zagorčavati život ljudima oko sebe. I kojima nikad ništa nije dobro. Koji nikad nisu zadovoljni. Kojima uvijek nešto fali da bi bili sretni. Koji će bez razmišljanja učiniti ono što im se u danom trenutku učini zgodnim ili komotnim bez razmišljanja i bez obzira kako će se neki njihov postupak odraziti na one za koje tvrde da ih vole i da su im najvažniji u životu.

Mene su osobno ti isti podsjetili na ovisnike. O najtežim drogama. Koji su sretni samo dok djeluje stimulans koji su uzeli, a nakon toga traže još i još. Ovisnicima nikad dovoljno. Njihova je glad neutaživa. I kao mnoge druge gladi utažiti se može jedino iznutra, radom na sebi i promjenom vlastitih stavova o životu. A to ide teško. Lakše je biti nezadovoljan. Kada pomislim na ovisnike i one vječite nezadovoljnike iz uvoda zajedničko im je to što im uvijek nešto fali za potpunu sreću – ljubav, novac, vrijeme, prilike, što god. Kada govorimo o idealima i idealnom nezaobilazno spomenut ćemo Neptuna. Neptuna, jakog u horoskopima ovisnika, ovisnika kojima opojna sredstva pomažu da njihov svijet izgleda ružičastiji i da se čini kako više nema briga, kako kod kuće ne čekaju neplaćeni računi, problematični odnosi, stres na poslu. A onda, prije ili kasnije, susret sa stvarnošću koji je svaki put sve bolniji. I svaki put treba sve veća doza da se dosegne rajsko blaženstvo. Neptun je jak i u horoskopima istih već gorespomenutih nezadovoljnika i vječitih gunđala. I oni sanjaju o idealnom svijetu. I vrište na cijeli svijet koji je dužan učiniti sve kako bi se njihovi snovi ostvarili. No, koliko god se oni oko njih trudili, uvijek nešto nije kako treba. Ljudski je griješiti. Ljudsko je nesavršeno. Ovi samozvani perfekcionisti uvijek imaju nešto za dodati kada su drugi u pitanju, a sebe gledaju kao idealnu i altruističnu osobu, koja sve radi za druge i uvijek postupa ispravno. Manje-više ta njihova percepcija samih sebe prilično je daleko od istine. Ali zanimljivo je – uspijevaju. Uspijevaju zagorčati drugima život, traže, traže, traže u nedogled. Smatraju kako su zakinuti dok bez beda zakidaju druge. I nikad im nije dosta. Uvijek hoće još. Baš poput ovisnika. I ne mogu ili ne žele shvatiti kako je odgovor na sva njihova traženja posve blizu. U njima samima. Trebaju samo imati hrabrosti iskreno se pogledati u ogledalo i suočiti se sa svojim stvarnim ‘ja’. Koje je, kao i kod svih nas drugih, nesavršeno.