Oznake


Jedna od mojih klijentica rođena je u jednoj od naših susjednih istočnih zemalja. Visokog je obrazovanja, na dobrom je radnom mjestu, studirala je u mom gradu, svidio joj se grad pa se potrudila i našla posao ovdje. No bez obzira na njezinu otvorenost i spremnost prilagođavanja okruženju u kojem živi, pripadanje određenoj kolektivnoj svijesti i okruženju u kojem je odrasla je očigledno. Priznajem, mi koji smo odrasli ovdje na Kvarneru suzdržani smo i oprezni u kontaktima, ponekad cinični i podrugljivi, sve je to karakteristika mog rodnog kraja. Kao i to da možete raditi sa sobom što god želite dok ne smetate druge. Sada će vam možda biti jasno zašto je punk cvjetao ovdje i zašto se previše ne uzbuđujemo oko ispada Leta 3. Dakle, moja klijentica rođena je istočnije, gdje su granice mekše, ljudi ležernije govore o svojim intimnim stvarima, a i vrijeme je često relativan pojam. Pa sam ja tako s njom imala tih problema s dolaženjem i kašnjenjem. U privatnom životu nisam baš neki striktan tip, ali kada se dogovorimo neke stvari poslovno (a meni je astrologija i posao) onda očekujem da se i ja i druga strana držimo dogovora. Ali kod moje klijentice nije bilo tako. Pa me malo naljutila. Pa se čudila što sam ljuta. Jer u njezinom mentalnom sklopu ona nije učinila ništa strašno. I da se razumijemo, i nije. Ali također ne može me imati na raspolaganju kako se njoj to svidi.

Kada govorimo o granici s njom problem imaju i naši sjeverni susjedi. Koji bi pomicali granicu južnije jer im se čini da smo im mi nešto uzeli. Kada sam jednom bila u društvu naših sjevernih susjeda povela se ta tema pa su mi onako u šali dobacili da bi im mi mogli dati malo mora kao i onako ga imamo previše. Nije im se baš svidjelo kada sam im odgovorila gdje bismo stigli da smo tako dijelili ono što je naše što njima, što našim istočnim susjedima. Što se mene tiče, ja sam postavila svoje granice zahebancije, a i ona državna granica je za mene posve jasna i definirana. Ali zapravo nije ni čudno što se takve stvari događaju. Naše nove države stare su manje od dvadeset godina. Naša nekadašnja država imala je utvrđene granice nekih 45 godina, raspala se početkom devedesetih i nastale su nove granice – neodređene, nejasne, krhke. I te granice treba još utvrditi – i svoje vlastite i granice međusobnih odnosa. Jer, više ne napasamo ovce zajedno. Da, možemo surađivati, ali ako se zna gdje je kome granica i da jedni druge i te granice međusobno poštujemo.

A poštovati granice znači poštovati Saturna. Sigurna sam da vam je nedostajalo da pišem o njemu. A kao što znate, to nikad nije laka zadaća. Jer ljudi granice uglavnom poštuju zato što ih netko na to natjera, zato što ih obvezuje zakon, zato što će ih netko kazniti ako prijeđu neke granice. I tako kod većine ljudi ulogu Saturna igra netko drugi – država, roditelji, poslodavci. Eh, kakav bi ovo bio svijet da taj osjećaj za granice, tuđe i vlastite, integriramo u svoju osobnost, da budemo doista odgovorni za svoje postupke. Onda bismo mogli doista biti slobodni. Svi mi puno govorimo o slobodi. Ali želimo li doista biti slobodni? Želimo li doista prihvatiti odgovornost (za sebe)?