Oznake

,


Već duže vrijeme promatram situaciju u kojoj se odrasla osoba koju poznajem ponaša poput djeteta. Prema svojim roditeljima, ali i prema ostatku svijeta. Možda bi netko sa strane rekao toj osobi da odraste i da se prestane ponašati kao derište. Ipak, ne ponaša li se većina od nas prema vlastitim roditeljima jednako sebično kao da smo još uvijek derišta koja vrište i dure se kada nije po njihovom? Razmislite malo. O vlastitim roditeljima mnogi od nas razmišljaju kao uvijek raspoloživima, kao osobama koje nemaju svoj vlastiti život i svoje vlastite potrebe nego su samo tu radi nas jednih i jedinih. I sve bi bilo dobro da takvo razmišljanje i s njime povezano ponašanje staje samo na roditeljima. Ako takva očekivanja uzmu maha, ne očekujemo samo da nam ‘na izvol’te’ budu samo roditelji nego i svi drugi ljudi.

Vjerujem da su svima na vrh glave psiholozi, psihoanalitičari i slični sa svojim naglašavanjem važnosti djetinjstva i odnosa s roditeljima. Ali, svidjelo se to nama ili ne, to je ono što nas doživotno obilježava i presudno utječe na razvoj našeg karaktera kao i na naš daljnji život. Zapravo, malo je onih koji doista uspiju odrasti tako razmišljati i se ponašati. Mi ostali smo, više ili manje, u nekom segmentu vječna djeca.

Kada govorimo o osobi koja u velikoj ponekad i presudnoj mjeri utječe na naša očekivanja od svijeta to je definitivno majka. Ona je prva osoba s kojom ostvarujemo emocionalni odnos pa ono što smo doživjeli u odnosu s njom kasnije često ponavljamo u našim drugim sentimentalnim odnosima. U horoskopu, majka je predstavljena Mjesecom. Tako Mjesec pokazuje naše emocionalne potrebe, tamo gdje je Mjesec smo naizgled ovisni o pažnji i brizi drugih. No, je li baš tako? Jedan od znakova da smo odrasli i sazreli je i da se sami brinemo za sebe u svakom pogledu ne očekujući i ne okrivljujući nekog drugog ako se stvari ne odvijaju onako kako smo zamislili.

Druga stvar na koju se želim osvrnuti je Sunce odnosno način na koji ga živimo. Najprije želim spomenuti kako je Sunce, između ostaloga, signifikator oca, dakle drugog člana roditeljskog para. Njegovih ‘pet minuta’ dolazi kasnije u razvoju djeteta, ali je jednako važan kao i majčin jer od oca učimo kako se snaći u svijetu, kako se pokazati i dokazati. Način na koji izražavamo ono što pokazuje naše Sunce može biti u rasponu od razmaženog djeteta koje za sebe želi svu pozornost i ispunjavanje svake želje do samosvjesne, samopouzdane, srčane, izravne osobe koja zna što želi u životu i spremna se za to i potruditi. I koja zna da je u životu sama odgovorna za dobar dio onoga što joj se događa i za to je spremna prihvatiti odgovornost.